Samarske stjene
Samarske stjene! Negdje sam pročitao, ulaskom u ovu skupinu, ulazite u planinarski raj. No, ja ću sa samo napisati, još jedan ludo dobar dan u prirodi s klincima ! A kad Vam isprićam cijelu priču, “normalni roditelji” će reć, koji luđaci (ovdje moram bit fin na netu smo, al sigurno bi bila i pokoja !#$%& ) , zgubili se, djete povračalo, a oni pišu odličan dan ! No krenimo od starta.
U petak smo klikali na Japetiću padalice, ekipa iz Klika, i dogovorih sa Zdravcom da će on i žena ić s nama na Samarske stjene u nedjelju. Ono, mala je tura, samo do Vrha i natrag do Ratkovog. Cca 3 sata s mojim klincima. Lagano ćemo mi to.
Kretanje
Dogovor je pokret u 8:00, mi se uspijemo sprtljat do 8:15 i krenuli smo. Negdje kod Paučnjaka shvaćam da sam zaboravio fotoaparat (novi Fuji T2 koji sam zahvaljujući Bratulić d.o.o dobio na testiranje, al drugi post bu o tom slučaju 🙂 ) . Dok sam se vratil po aparat Zdravac i Mirjana popili kavu i evo krečemo u 8:45 🙂
Starom cestom, nikud nam se ne žuri, malo po malo i evo nas pred Delnicama. Djete naše nekak sve lošije trpi te zavoje, veli Kristina “stani , povračal bu”, a ja” ma sam mu se spava, al evo sad bum stal, Delnice su za 30 sec”, 15 sec prekasno. Rigoleto u Tibor molu je odrađeno. Uz pokoju !#$%& upučeno na moj račun od moje žene sredimo sic, presvučemo šefa i ajmo popit kavu, njemu da se smiri želudac .Ulazimo, tj više bi- nebi ušli jer je Elsa d’pas s nama. Žena nas iznutra pogledava i veli, ma samo uđite s psom, pa nema problema. Elsa dobila vodicu mi kavu i sokiće, Tibor nažalost samo vodicu. Bistro MIR u Delnicama je za svaku pohvalu, godinama smo ovdje stajali na gablec i oduvjek su bili super 🙂
Zgubili smo se No1.
Nekako sam ja naravno krivo zapamtio da je put do 13. km prek Begovog 🙁 wrong , ide se prek Tuka …Naravno da smo završili na raskršču na Bijele stijene, okrenuli se i vrnuli na 13. km .
Ok uputa, cesta Tuk – Matić poljana – 13. km je autoput .
Samarske stjene
Doazak na 13. km – u 13 h 🙂 Ok, imamo još puuno vremena . presvlačenje , malo smo nekaj žvaknuli i krenuli. Zdravac i ja malo zakasnili s paljenjem aplikacija za pračenje aktivnosti ,al ok upalili smo ih . Polako smo napredovali prema vrhu, u Poljakovim Planinama Hrvatske je napisno 40 minuta mi smo došli za cca 1 h i pol, ok nije da smo jurili , fotkali smo, klinac je pokušao stat na svaki kamen, i mislil sam si do ratkovog je cca 40 minuta , pa do ceste 40 minuta i to je to 🙂 . Ok, došli smo na vrh , super vrijeme za hodanje, pogled prekrasan, malo zatvoren prema Bjelolasici i Kleku, ali prema južnoj skupini predobar, vidli more, Lošinj, Velebit…Fotkanje, upis u knjigu , lupanje žigova u dnevnike i ajmo dole. Spustili se niz stjenu i lijepo piše lijevo – sklonište, i ok to je to. (gledaj kartu majmune op.a.) Spust dole, pa gore, pa opet dole, pa gore , ok sad mi već malo čudno to al tek je prošlo cca 40 minuta do sat, i onda Faraonova dolina i tam piše 2 sata sklonište . Fak, nekaj ni dobro . Daj kartu, Zdravac pali navigaciju , pa mi smom otišli po sjevernoj skupini …..OK prošao sam ja to malo je dulje, al niš ajmo dalje nebumo se sad vračali.
Zgubili smo se No2.
Gor dol gor dol malo po malo idemo, prekrasni vidici stjene, al odustajemo penjat se na KT- ove Mrkopaljskog puta, jer klinci su tu, a ide se sporo…i onda naletjesmo na dvojcu “pravih planinara”: “A kud ćete vi s tom djecom i ženama ? Jel znate vi kakav je to put kroz Kanjon? Nećete vi s malim proć, bolje je da se vratite”. Pa kak sam zaboravil da postoji neki dio di je taj Kanjon?! I reko, ak je tak moramo natrag, no velim ja:” pa po karti postoje dvije staze kroz kanjon”, “ne”, vele oni “nismo mi vidjeli nikakve dvije staze”, Zdravac veli” evo i na Wikiloku postoje dvije staze tam”. Pogledam kartu (11a Bijele i Samarske stijene, Gorski kotar, II izdanje 2012 Smand) i vidim da je na karti jedna staza prek sjena, a druga okolo, reko idemo dalje moraju bit dvije staze. Nemoram vam reć kako je ovo diglo paniku…Nakon cca sat, sat i pol dolazimo na to mjesto i velikim slovima piše – lijevo LAGANO, desno TEŠKO – hmm di su ovi gledali ? Al, ajd oni su došli s gornje strane. Odemo do ulaza u Kanjon, meni neš to poznato, al ne pali se lampica , naravno da s psom, djecom ne krečemo tuda nego lijepo laganom stazom dalje.
Nakon nekog vremena pored Glave šečera se spuštamo do raskršća Ratkovo sklonište, normalni put do vrha, cesta , Zdravac i ja odemo do skloništa pofotkat ga i reć onim ljudima da smo sretno stigli i da postoje DVA puta. Spustili se na cestu, osam je sati, 7 sati hoda. Klinci, ženo, Mirjana svaka čast.
Evo i traga samo morate još spojit crvenu i zelenu točkicu 🙂
Pogledah sad u Poljaka (planine Hrvatske) veli vrh-sjeverna skupina-13 km 4:30, nama je trebalo 5 h i nismo neš u zaostatku za tom konstatacijom.
Da, ak imate VIP tu nemate signala sve do Matić poljane di smo se uspjeli javiti doma . Moja procjena da bi GSS bio obavješten od strane moje drage punice za cca pol sata od uspješnog javljanja s Matić poljane.
Onda lagano Mrkopalj-Laz- Ravna Gora , tu stajemo u Restoranu pansionu (na terasu mogu peseki) Bijela Ruža gdje smo pojeli odličan srneči gulaš, okrijepili se i put doma, Stara Sušica – Vrbovsko i autoput. U Rakov smo sletjeli nešto prije ponoći 🙂
Dan poslje
Eto to je danas 🙂 Pregledom planinarskih dnevnika i baze fotografija ustanovih, na vrhu sam bio 1994 godine u 4. mjesecu, putem koji sam jučer htio ponovit, ovaj put, koji smo prošli, našao sam u bazi fotografija. Dakle sjevernu samarsku skupinu, sam prošao u 5 mjesecu 2002 godine .
Ma jučer je bilo super, Tea veli: “kad idemo opet?” I ništa ju ne boli, mene malo koljena podsječaju na to kolko imam kila, Tibor je ionako pjevušio cijelim putem , njega niš ne boli,a Kristina malo jaće osjeća neke mišiće al isto zaključuje da je bilo super. Zdravac pita “kad idemo na Bijele?” Sve u svemu odličan izlet 🙂
Tags: fotofrik, fotofrik blog, izleti, planinarenje, Samarske stjene, Sjeverna skupina, Strogi rezervat prirode Samarske i Bijele stjene
Trackback from your site.
Tomislw
| #
Vidim zanimljivo vam je bilo. FIno sročeno. 🙂
Reply